Sjedim Gosho u Kyotu

Nakon tri mjeseca, vraćam se u Kyoto, Japan. Crvene, zlatne i smeđe boje jeseni zamijenjene su zelenim, ružičastim i bijelim bojama proljeća. Kyoto nije čak ni ljepši, samo je drugačiji. Osim šarenog drveća, grmlja i cvijeća, osjeća se strepnja u zraku iu ljudima: to je Sakura, odnosno trešnjin cvijet. Travanj je najiščekivaniji mjesec u japanskom kalendaru, jer u ovo doba godine počinju cvjetati trešnje. Dva ili tri tjedna drveće na ulicama, u parkovima i vrtovima Japana prekriveno je ovim malim bijelim ili blijedoružičastim cvjetovima, zrak je svečan, a proljeće pobjeđuje.

Jedina iznimka od ove eksplozije u bijeli su Karesansui, ili suhi vrtovi. Oni ostaju isti: nepromjenjivi i tajanstveni, u svom apstraktnom krajoliku pijeska, kamenja i mahovine.

Ueno Park u Tokiju

Na ulicama, učinak koji Sakura ima na Japance je neopisiv. . Svi izlaze nakon posla kako bi proslavili ovo prekrasno drveće u cvatu. Za vrijeme Sakure Japanci su pravi turisti u svojoj zemlji. Svi hodaju ulicama podignutih vratova, diveći se cvijeću. Umnožava se snimanje kamera, fotografiraju stabla trešnje i slikaju se uz njih. Udvaranja i brakovi se množe. Izvanredan je učinak nekoliko jednostavnih stabalaflor može imati na populaciju koja je vrlo usmjerena prema vrhunskoj tehnologiji. A Sakura groznica pogađa stare kao mlade. Nitko ne može pobjeći.

Vidi također: Kućni lijekovi od luka

Samo stoljeća obožavanja prirode i duboka vjera u fenomen univerzalne obnove objašnjavaju ovaj stav, tako neuobičajen u 21. stoljeću, a još manje u navodno sofisticiranom sloju zapadnog svijeta .

Gionova ulica u Kyotu

U Kyotu, malom gradu (samo 1,5 milijuna stanovnika naspram 37 milijuna Tokija), Sakura je romantičnija. U Carskim vrtovima, u gradskim parkovima i na ulicama Giona, stabla trešnje nižu se uz različite vodene kanale. Kyoto nam se u vrijeme Sakure pojavljuje kao vizija s razglednice, zaboravljajući da je to grad u kojemu ima i patnje i rada. Kao i u svemu.

S gotovo svake točke Kyota možete vidjeti planine koje ga okružuju na istoku i zapadu: Kitayama, Higashiyama i Arashiyama. U jesen izgledaju kao okvir sad crven, sad zlatan; sada su zeleni okvir isprekidan spektakularnim mjestima koja se mogu vidjeti kilometrima daleko.

Vidi također: Sačuvajte grmove ruža od štetnika i bolesti Shiba Park u Tokiju

U Tokiju

Odlučio sam uzeti Shinkansen ( brzi vlak) brzina) i idite provjeriti Sakuru u najmnogoljudnijoj metropoli na svijetu.

Moj hotel je bio pokraj parka Shiba i odlučio sam otići tamo. Naišao sam na neviđeni spektakl. Park je imao tisuće ljudi,sjedi, leži ili stoji, postavljen na golemu plavu plastiku. Tamo su piknikovali, pjevali, plesali, vodili ljubav, igrali se, spavali ili razgovarali. Od svih uzrasta, proveli su svoj dan odmora slaveći nižu temperaturu, ali, prije svega, diveći se Sakuri.

Ueno Park u Tokiju

Kad je pala noć, vratio sam se u park da vidim u kakvom je stanju mora da je bilo in nakon svih onih zabava. Plave plastike su nestale, stavljene u kontejnere za tu svrhu. Na podu se nije vidjela ni mrvica, a kamoli zaboravljeni papir ili boca. Pitao sam prijatelja Japanca kako su uspjeli održati tako brze i učinkovite komunalne usluge. Začuđeno me pogledao i rekao mi da čišćenje nije posao Komore. Objasnio mi je da kad svi “pikničari” odu, sa sobom nose svoje smeće. Kakav je lijep primjer ovo ovdje za naše ljude...

Sakura u Tokiju razlikuje se od one u Kyotu. Više ga je koncentrirano u parkovima nego na ulicama, pa su to i najpopularnija odredišta u ovo doba godine. Ostaci sjaja ere Edo, prije dvjesto godina tokijski parkovi bili su većinom privatni vrtovi Daymia, gospodara i vlasnika ogromne zemlje, ali koji su također morali živjeti u Tokiju šest mjeseci godišnje.

Hama Rikiu u Tokiju

Hama Rikyu mi je najvišelijepa iz Tokija. Kontrast između delikatnosti trešnjinih cvjetova i urbane brutalnosti okolnih zgrada naglašava ovu tajanstvenu dvojnost koja je za mene Japan. Konzervativno i moderno, tradicionalno i odvažno, hladno i emotivno, tehnološko i bukoličko, postojanje ove civilizacije u 20. stoljeću. XXI, stalni je paradoks.

Nikad neću zaboraviti jedno kasno poslijepodne u Kyotu. Jednog poslijepodneva kada sam bio smješten u Ryokan u ovom gradu, sjedeći na "tatamiju" u svojoj sobi, pogledao sam kroz prozor i vidio male bijele mrlje kako plešu. "Trešnjini cvjetovi počinju padati", pomislio sam. Otišao sam bolje vidjeti. Nije li. Bile su to snježne pahulje koje su padale s neba.

Fotografije: Vera Nobre da Costa